Ekonomsko jedinstvo zapadne Afrike u opasnosti zbog rastuće zabrinutosti oko suvereniteta

Ekonomsko jedinstvo zapadne Afrike u opasnosti zbog rastuće zabrinutosti oko suvereniteta

Krajolik gospodarske suradnje u zapadnoj Africi prolazi kroz značajnu transformaciju, osobito nakon značajnih političkih promjena. Dok razmišljamo o Ekonomskoj zajednici zapadnoafričkih država (ECOWAS), jasno je da promjene ne utječu samo na gospodarske veze nego i na nacionalne identitete i suverenitet u regiji.

ECOWAS je osnovan 1975. s ciljem poticanja ekonomske integracije i stabilnosti u 15 država članica, uključujući Nigeriju, Ganu i Senegal. Kako je primijetio ECOWAS, zajednica ima za cilj eliminirati prepreke trgovini i slobodnom kretanju uz promicanje razvoja i socijalne pravde. Tijekom desetljeća postao je kamen temeljac regionalne suradnje, no nedavna događanja predstavljaju značajne izazove.

Kriza članstva

Nedavne akcije Malija, Burkine Faso i Nigera bacile su ECOWAS u vrtoglavicu. Ove tri zemlje službeno su se povukle iz organizacije, potez koji je opisan kao veliki korak nazad za zajednicu nakon više od 50 godina zajedničkih nastojanja. Ovaj drastičan korak slijedi vremenski slijed političkih nemira, uključujući vojne udare i rastuće napetosti sa zahtjevima ECOWAS-a za ponovno uspostavljanje demokratskog upravljanja. Prema Vijesti BBC-ja, čelnici ovih nacija vjeruju da će im napuštanje ECOWAS-a dati veći osjećaj suvereniteta i neovisnosti.

Ipak, ova novostečena neovisnost može imati visoku cijenu. Njihovim izlaskom ECOWAS će izgubiti više od 76 milijuna ljudi i značajan geografski teritorij. Mnogi promatrači, uključujući analitičare, upozoravaju na ekonomske poteškoće s kojima bi se zemlje bez izlaza na more mogle suočiti izvan okvira tako opsežnog trgovinskog bloka.

Mogućnosti ulaganja usred izazova

Unatoč ovim zastojima, još uvijek postoje svijetle točke u gospodarskom krajoliku regije. Zapadna Afrika je godinama privlačila izravna strana ulaganja (FDI), postavši jedan od najvećih primatelja takvih sredstava na kontinentu. Potreba za održivim razvojem i energetskom tranzicijom je evidentna. Kako javlja Afripoli, strana ulaganja i dalje su ključna za razvoj regije, posebno dok se globalno gospodarstvo pomiče prema obnovljivim izvorima energije. Tvrtke poput Totala i Ganfenga već su postavile značajne temelje u Nigeriji i Senegalu, pozicionirajući se za budućnost.

Pokušaji ECOWAS-a da stvori povoljnije uvjete ulaganja uključuju zakonske okvire kroz politike kao što su ECOWAS-ova politika energetske učinkovitosti (EEEP) i ECOWAS-ova politika obnovljive energije (EREP). Ove su inicijative ključne, osobito s obzirom na to da samo 42% stanovništva zapadne Afrike trenutno ima pristup električnoj energiji. Ovaj energetski jaz predstavlja značajne prepreke za postizanje ciljeva održivog razvoja (SDGs) predviđenih za regiju.

Izgradnja održive budućnosti

Budući da se predviđa da će stanovništvo zapadne Afrike do 2050. dosegnuti 436 milijuna, postoje hitne potrebe za razvojem infrastrukture koji može kapitalizirati njezine bogate prirodne resurse. Dok se ECOWAS suočavao s kritikama zbog nepovezanosti s ljudima, osobito nakon što su se zemlje povukle koje su dovele u pitanje njegovu učinkovitost, šira makroekonomska putanja ostaje uvjerljiva. Zapravo, zapadna Afrika uživa projiciranu stopu rasta od 4,3% za 2025., potaknutu rastućom potražnjom za rješenjima za obnovljivu energiju.

Ipak, ovaj rast je pod prijetnjom; izazovi povezani s upravljanjem, ekonomskom fragmentacijom i često fragmentiranim pristupom energetskoj politici koče potencijalni napredak. Preporuke pozivaju na uspostavu usklađenog regionalnog investicijskog okvira i određivanje prioriteta prekograničnih energetskih projekata kako bi se poboljšao zajednički rast i međuovisnost među državama članicama.

Put ekonomske integracije u zapadnoj Africi složena je interakcija političkih, društvenih i ekonomskih čimbenika. Dok političke napetosti i krize članstva predstavljaju prepreke, potraga za jedinstvenim pristupom razvoju se nastavlja. I u tom nastojanju, uključene organizacije i zemlje doista moraju preispitati svoje strategije, osiguravajući da potrebe njihovih građana budu u prvom planu.